петак, 05. децембар 2014.

TAJNE VEČNE KNJIGE - LEH LEHA 1




Leh Leha - Epizoda 1

- Dobar dan dragi prijatelji, produžavamo sa našim ciklusom Tajna vječne knjige. I tako se spuštamo duž rijeke, koja se naziva „Petoknjižje“ u našem čamcu i postižemo sebe. Kao i uvjek sa nama u studiju je dr Mihail Laitman 

Lajtman: Dobar dan, pozdrav svima.

- Danas smo stigli do Avrama i sa njim ćemo se pozabaviti duži period. 

Lajtman: Da

- Govorili smo da postoji čovjek i želja čovjeka za Stvoriteljem. Prvo, na tom nivou egoizma, on nas vodi – Avram. U Velikom Komentaru je napisano....

Lajtman: Ta knjiga je napisana hiljadama godina unazad. Za vrijeme izlaska iz Vavilona je ona i napisana. 

- Po malo... ka njoj... ima se skeptičan odnos... 

Lajtman: Ona je napisana na poseban način, zato je takav odnos prema njoj.

- Literarni?

Lajtman: Da, knjiga je napisana literaturnim jezikom i ujedno opisuje i zemaljsko djelovanje, a u isto vrijeme i nebeska djelovanja. Takav je njen opis, pomiješan, za čovjeka je to bio jedan cijeli svijet, jedna cijela pojava. Za nas to naravno zvuči čudno. Zato se percipira kao neka vrsta polu legende, kao nešto, ajmo reći polurealno.


- Da, „...I umrijet ćeš od konja svog“. Vrlo intrigantno počinje priča o Avramu. A šta je bilo napisano do njegovog vremena?

Lajtman: Ova glava se naziva „Leh Leha“. 

- Leh Leha, tako se kaže na hebrejskom, a kako se prevodi na ruski? Ja nisam našao tačan prevod.

Lajtman: „Idi idi“. 

- „Idi idi“ hahahaha. Idi, idi od sebe?

Lajtman: Da, može se prevesti i grublje, a ne ovako nježno i tiho.

- A kako grubo?

Lajtman:  „Marš odavde“. Da, može još „Idi napolje“, „Odlazi“... i zaista je to tako. Izlazi iz svog egoističnog svijeta, u carstvu u kojem si se otkrio. Avram se pojavio u vrijeme Vavilona.

- To jest „Idi idi“ mu govori Stvoritelj?

Lajtman: Da

- Odlazi odavde?

Lajtman:  Da, odlazi odavde i idi u drugu želju. Idi iz ove egoistične želje uz Moju pomoć jer ću ti Ja pričati i otkrivati, i ti ćeš sa tom pomoći dostići izlaz u novu želju - duhovnu, božanstvenu. Želja za davanjem i ljubavlju. Glava tako ide, do podizanja.

- Ja bih malo da najavim ovo poglavlje. Da ispričam malo o Avramu, da bi sa Vama malo popričali o tome. U Velikom Komentaru je napisano: U to vrijeme, u Vavilonu, vladao je Car Nimrod.

Lajtman:  Da.

- To vrijeme se opisuje ovako: “Sila i mudrost Cara Nimroda je postala poznata u svijetu. Svi su znali da je njegova ruka bila usmjerena u srce jelena, nikada nije bila mimo cilja. Teško onom koji je pokušao da sumnja da je Nimrod Bog koji je sam sebe stvorio. Pored njegovog trona uvjek je stajao dželat.“ O čemu se ovdje govori?

Lajtman: U suštini, to je pravi odraz pravog Cara. Car je čovjek kojeg se prvensteno treba bojati, strah. I kada govorimo o ovladavanju svojstava Stvoritelja mi isto govorimo da je prvenstveno svojstvo strah. „Ira“ - treptajem se on zove u odnosu na Stvoritelja. Zato što se postiže Njegova veličina a ne strah prema Njegovim pretnjama tebi, a pred Njegovom veličinom. Zato se ne naziva strah nego treptaj. On iz uvažavanja, iz ove ogromne Sile, ogromnog punjenja, ogromnog cjelokupnog vladanja...

- Znači pred Stvoriteljem ja ne doživljavam strah a treptaj?

Lajtman:  Da, to su različite stvari... a potom se postiže ljubav. U zemaljskom je isto tako. Pošto smo mi egoisti na nas djeluju drugačije. Car mora prema nama da se odnosi surovo i žestoko, da izazove u nama bojazan i strah, treptaj do užasa od njegove moći. Naš život se nalazi u njegovim rukama, bez ikakvih uslova, bez ikakvih zakona, bez ikakve logike. Što poželi to će i da uradi, i na vrhuncu tog straha se pojavljuje ljubav.

- To je stvarno sjajno.

Lajtman:  Da, zato što dolazi iz naše egoistične želje. Ka Stvoritelju se to dešava kroz postepenu transformaciju u altruističku želju i tu već dolazi do treptaja i do otvorene ljubavi. Čak je i nevažno šta će biti. Čak i ako se desi da ne bude Car u mojim očima, ja ću Ga voljeti u svim pojavama. A ovdje se to svodi na to da se pored njega nalazi dželat.

- Tako je i napisano – pored njega stoji dželat. Interesantno. Tako govore i o vremenu Staljina. 

Lajtman:  Zapravo, onaj koji želi biti Carem, mora biti takav. U našem svijetu, Carem, neki Temerlan, Džingis Kan....kod njih svih je bilo zavedeno  - Car nije Car, ako ne otkida glave, recimo desetinama svojih ljudi, pri čemu bez razloga...ne iz razloga što je on bio takav, pravedan...naprotiv, ovdje ne treba da bude nikakve pravednosti, ovdje samo treba da postoji volja Cara. 

- Pitaću ovako, o čemu se ovdje govori? Ovdje se govori o Caru koji vlada u nama, Nimrod, kao u našoj egoističnoj rupi, da?

Lajtman: Taj egoizam, pokazuje svoju apsolutnu nelogičnost. On jednostavno ždere sve redom, on jednostavno tjera mene da se trzam, da pokorim cijeli svijet, a ja unaprijed mogu da znam da mi sve to škodi.

- Pa ko je onda Car Nimrod?

Lajtman:  To je naš egoizam, koji nas tjera da osvajamo i ne da nam mira. To je problem i ne mogu ništa da uradim. Ja svejedno se bojim njegove pojave i zato se u meni pojavljuje prema njemu ljubav.

- Prema svom egoizmu?

Lajtman: Da. Od takvog straha se pojavljuje ljubav, ali ona se drži onoliko vremena, koliko pored nje stoji dželat.

- Nastupa drugo vrijeme, pa piše ovako: „Jednom astrolozi Nimroda vrlo su se približili tronu i poklonili se Caru „Veliki naš vladaru“ rekli su oni „Spoznali smo ozbiljnu opasnost koja ugrožava tvoju vlast, zvijezde predskazuju da će se u tvom carstvu uskoro roditi dječak, koji će negirati tvoju božanstvenost i pobjediće tebe“. Kakav detetivski početak.

Lajtman:  Da. U egoističkom carstvu koje se održava na punom egoizmu čovjeka, koji radi na „samo za sebe“ i njemu, čini se da se odjednom pojavljuje prosvjetljenje. To je mali dječak, to je novo postignuće, novo shvatanje, koje će pokazati da taj Nimrod ništa ne vrijedi. Čak i u tom stanju, gdje je on mali i slab, on će čak jednom svojom rječju... Zato što su porasle malo želje, zasitile se egoizmom, ubjedili se da on ne vodi uopšte ka koristi. U tome se zaključuje njegovo svojstvo, njegovo djelovanje, odnosno ne dovodi ničemu. I tada se pojavljuje taj mali dječak, koji otkriva da je kralj go. I time Nimrod naravno pada.

- Kada nastupa vrijeme tog dječaka? I ko su ti astrolozi?

Lajtman: Kada egoizam dostiže svoju kulminaciju svojstava, a astrolozi su ona svojstva koja pomažu egoizmu kako bi se negdje pravilno pojavljivao (egoizam), zato što je sam egoizam vrlo ograničen. On ima samo jedno „To je loše“. On ne razumije nikakve posledice, on ne vidi nikakve reakcije, reakcije od djelovanja. On ne primjećuje druge sile koje postoje u prirodi. Uz pomoć njegovih pomoćnika koji nisu toliko zaslijepljeni svojim egoizmom.... Kod njih postoje više razumna i uravnotežena svojstva. Čovjeku koji se nalazi između ogromnih egoističkih želja na jednoj strani i shvatanja, svjesnosti, znanja i mudrosti sa druge strane, zato oni nisu kao Car, mudriji su jer su manje egoistični (misli se na astrologe). 

- Zato oni mogu da predvide tu opasnost?

Lajtman: Da.

- Znači tako se kaže o dječaku Avramu koji samo što se nije rodio.

Lajtman: Da. To je namjerno i potrebno, da bi Nimrod znao o tome, jer Avram ne bi porastao Avramom. On treba da poraste u gonjenju, mora da raste u izgnananstvu. Mi vidimo isto i sa Mojsijem, dešava se sa svima, svaki rast se nalazi u stanju izgnanstva, stanje odjeljenosti, pritiska, proganjanja. 

- Šta Nimrod radi?

Lajtman: Govori se ovako: „Dao se ukaz da se izgrade specijalni domovi u kome će se držati sve trudne žene. Treba osigurati da žive ostanu samo djevojčice. Terah, koji je prisustvovao tim razgovorima, jedan od najpoštovaniji od ljudi na dvoru, pitao je kroz šalu: „ne misliš ti valjda da ostaviš moju ženu u nekim od tih domova, ona je trudna“ (Terah je bliski saradnik cara)“. On čita zvijezde, on je čarobnjak. On predskazuje sve što je dobro za egoizam, on je vodič egoizma u tom ogromnom carstvu, i Nimrod shvata da zahvaljujući Terahu on živi i cvijeta i da mora da mu izađe u susret. 

-  Pa kome se rodio sin Avram?

Lajtman: Ako Nimrad pokaže da mu ne vjeruje, da ga ne sluša... između njih treba da bude veliko povjerenje – između Nimroda i Teraha. Terah predstavlja sledeći stepen, onaj koji vidi unaprijed, nego Nimrod.

- Znači on je ideolog?

Lajtman: Da.

-  A onaj drugi praktičar?

Lajtman: Da. 

- Šta su ti domovi? Ovdje piše da treba ubijati sve dječake, a ostavljati sve djevojčice. Šta to znači?

Lajtman: A to se pominje i kod faraona, o babicama, o Mojsiju, koji je jedini izbjegao pogubljenje. On se spasio od uništavanja. Sva novorođenčad su bila pogubljena samo je Mojsije ostao živ. Isti je slučaj i ovdje, uništavali su mušku novorođenčad, a samo se Avram spasio, ostao je živ. Od svih želja koje se rađaju tokom rasta i razvitka postoji samo jedna ispravna i zato čovjek treba da izabere njega (Avrama). Ja sa svojim egoizmom, mogu da izaberem samo jednu želju sa kojom mogu da se krećem ka cilju. Moj egoizam će i tu želju da uništi. Zato ta želja treba da bude podsvjestna, da se unutra razvija nezavisno od mene, ona raste i pojavljuje se nezavisno od mene. Odnosno, u nama postoje takva svojstva koja moraju porasti uprkos nama, nezavisno od nas, da ih ne osjećamo.

-  Ipak ću vas pitati još jednom. Šta znači „Da su žive ostale samo djevojčice, a dječaci su samo ubijani“?

Lajtman: Želje ostaju, nove namjere se uništavaju.

-  T.j. djevojčice predstavljaju želje?

Lajtman: Želju, nedostatak. Nije važno kako reći, „Nukva“ od hebrejske riječi posuda, ženski dio je posuda...

-  A dječaci su punjenje?

Lajtman: Da, tj na koji način se vrši punjenje, svaki puni po svojemu. Nisu nam potrebna druga punjenja, samo nam je potreban, stari, prethodni sistem i sa tom doktrinom mi idemo naprijed – ispunjavanje egoizma. Dajte više egoizma, kako ga ispuniti znam ja. To je Nimrod. 

-  Dalje ide ovako: “Terah krije svog sina u pećinu. I poslije tri godine, odjednom Avram počinje da gleda okolo, da posmatra svijet. I odjednom počinje da osjeća da iza svega toga postoje sile. Trogodišnji Avram postiže Stvoritelja. Moje prvo pitanje je: šta znače tri godine u pećini? Kakvo je to postignuće za čovjeka? Šta je to Avram, trogodišnji dječak, koji dostiže Stvoritelja? Šta to znači za mene, koji čitam ovo?

Lajtman: To znači da on počinje da osvještava šta je dobro a šta loše. Prva godina, to je kao što smo rekli da je u Egiptu bilo sedam godina izobilja, pa sedam godina gladi i tek onda počinje da se pojavljuje srednja linija među njima koja dovodi do izlaza iz Egipta. Isto je i ovdje. Prva godina – spoznaja svijeta, druga godina – spoznaja njegovog egoističkog punjenja, desne i lijeve linije. Treća godina je spoznaja unutrašnjeg koncepta, odnosno sile koje ga pokreću.  Odnosno, treća godina ga dovodi do postizanja Stvoritelja, tj Izvora. U našem svijetu postoje dva tasa, pozitivna i negativna sila koje upravljaju ovim svijetom. Ko njima upravlja? Treća godina, treći dio, srednja linija iz koje proizilaze te dvije linije. Avram dostiže takvo stanje. Naravno, ne misli se na tri godine, na trogodišnjeg dječaka, kasnije se pominje 37 godina itd., kad je on počeo da djeluje... Potom, kad je trebalo da mu se rodi dijete, tada je imao 100 godina itd. Znači, misli se na visinu dostignuća, stepen postignuća – 3 godine, 7, 10, 30, 40... do 120. Odnosno, to je njegova mjera ovladavanja egoizma, prirodom univerzuma, i shvatanja toga kako ona upravlja i kako on treba primati upravljanje od Stvoritelja nad sobom. 

- Odnosno, za čovjeka koji postiže duhovni svijet, te tri godine su stepen kretanja...

Lajtman: Da, tri godine, tri stepena, tri dana ili kako se u Egiptu kaže 7 godina....

-  Dalje se govori o tome da je Nimrod malo zaboravio na Avrama. Avram, već momak koji je dostigao Stvoritelja...

Lajtman:  Zato što se tako čovjek razvija. Na svakom stepenu on se navikava i smatra da se sve nastavlja kao i prije.

- I tako se opipava egoizam?

Lajtman: Da.

- Vratio se Avram ka svom ocu Terahu. Počeo je da radi u njegovoj prodavnici statua (duhovnih idola).

Lajtman: Duhovni pokret počinje time da čovjek rukovodi svojim egoizmom. On se nalazi pod vlašću Teraha. On uzima od njega ono što Terah zna. Odnosno, on uzima od svog oca, Teraha, sva njegova znanja, metode, kako se nositi sa životom i egoizmom itd. I svemu tome se uči. I pored toga on postaje jednak njemu u egoisičkom korišćenju ovog svijeta. Odnosno, nemoguće je započeti duhovni rast prije nego budeš u vlasti egoizma i shvatiš njegovu suštinu i onda možeš njime upravljati. To je ono što postiže Avram.

- A kada možeš njime upravljati? Kada osjetiš da je on loš za tebe – taj egoizam?

Lajtman: Ne, ne, u početku ne. U početku Avram kod oca pravi te statue, amajlije... Prodaje toteme i zarađuje na tome egoistično, kao duhovnim dostignućem. Njemu vjeruju da on ima vezu sa duhovnim silama, odnosno sila u našem duhovnom organizmu koja ga vodi naprijed i mi shvatamo da mi, na ovoj etapi, možemo uspjeti ovladavajući Duhovnim svijetom u našem svijetu. Znači, to se sve nastavlja egostično, no egoistično u duhovnom rastu. Odnosno, u početku mi smo mislili samo o primitivnom životu, kao Nimrod, a zatim smo počeli misliti „zašto“? Da možemo naš zemaljski, primitivni život napraviti lakšim ako privučemo upravljanje Više Sile.

-  Odnosno, koristimo za sebe?

Lajtman: Da, naravno. Privući odozgo dolje. Bićemo zdraviji, uspješniji, znaćemo šta sutra... Zar je to loše ako neko hoće da a i razumije sve?

-  Duhovne sile će poslužiti meni?

Lajtman: Naravno. A zatim čovjek počinje da shvata da te same sile odnosno postojanje u oblasti Viših sila, da je to samo po sebi dobro i savršeno, veličina, beskonačnost. Treba obrnuto, neprihvatiti duhovno ovdje, a podići sebe u duhovno. Tamo je pravi život. Zašto bi uzimao nešto od tamo radi ovog sitnog i nevažnog postojanja. Bolje da se sam izborim i izdignem iz ovog života – tamo gore. Ta transformacija se dešava sa Avramom. 

-  To je revolucionarnog smisla...

Lajtman:  Da, i ona se dešava postepeno. Tako i danas, kada čovjek dolazi kod nas, on dolazi jer mu je loše u ovom životu i misli da će zahvaljujući kabali poboljšati život, napraviti ga boljim. I mi podržavamo njegov početak, zdrav, realan... Dobrodošao dragi prijatelju, sve za tebe... Sve je dostupno. No kad on počinje da se bavi kabalom, on počinje, i mi to ne skrivamo... Tako je prirodom napravljeno da čovjek ne može drugačije doći ka tome, koliko god mu govorio, on ti ne vjeruje. On nema izlaza. On shvata da ovdje postoje sile koje upravljaju njime. Pa neka ih on barem kontroliše. Posle nekog vremena dešava se takva duhovna revolucija u njemu. Zašto će meni nešto da radim u ovom životu? Zašto da ga uljepšavam, radim popravke, ako se mogu popeti u neke ogromne prostorije i tamo biti u svom postojanju vječno i savršeno? Ovdje nije vječno i savršeno... Samo da izbjegnem neke neprijatnosti. Prirodno je da čovjek egoistično počinje da bira duhovno umjesto materijalnog. No kada izabere duhovno i usmjeri se ka njemu, jer tamo, u odvojenosti od materijalnog je najbolje, on dolazi do misli da duhovno nije radi toga da mu bude dobro, a da je ono samo po sebi vrijedno i odvaja se još više. I tako postepeno. 

- Mi smo sada govori o tri stadijuma? Da ću privući...

Lajtman: Nije to prvi, do njega mi postojimo kao životinja, na nivou Nimroda...

- Da, živi spokojno, kako kažu uz pivo. Zatim imam želju da pomalo...

Lajtman: Zatim razočaranje i udarci, depresija, narkotici...

- I ja hoću da mi zaslade život, jel tako? Odnosno, da mi duhovno posluži poradi mene, jel tako?

Lajtman:  Aha

- Sledeći stadijum, ja odjednom počinjem da shvatam da je bolje da se ja popnem Njemu? Šta će mi On na Zemlji?

Lajtman:  Da, da...

- ... bolje da se ja popnem. A šta dalje?

Lajtman: A dalje, kako počinješ da se zanimaš Višom duhovnom vrijednošću, vječnošću, tim znanjem, da ne želiš čak ni biti u ovom radi sebe, već se rastvaraš u tom svojstvu.

- Biti sličan tom svojstvu?

Lajtman:  Biti u njemu. To je visoka nagrada, da...

- Sada ću postaviti pitanje. Proizilazi da ste Vi lovac duša?

Lajtman: Ja?

- Da.

Lajtman:  Čovjek nema dušu, ima samo malo životinjsko tijelo. I to je sve... To i jeste stanje rastvaranja Višemu, samo tada dostižemo dušu. 

- A sada kada govorimo „duša“?

Lajtman:  A to, mi jednostavlno mislimo na neku našu unutrašnju, začetnu supstancu koja će se razviti od nas. 

-  Šta znači „prodavati toteme“? Želim još o tome malo pitati... 

Lajtman: Znači da vjeruješ u duhovne sile. Nekim načinom daješ da se manipuliše tobom i time ćeš moći nakititi sebe uz pomoć znanja, uz pomoć psihologije, stvari koje u ovom životu sebi smišljamo i stalno ih tražimo. Vlada i organizacije i obični ljudi, svi, traže neke ulove. Kako možemo mi sebi napraviti udobniji i bolji život. 

-  Pod tim se podrazumjeva „totemi“?

Lajtman:  Da, svemoguće sile prirode koje će nam pmomoći. 

- Odnosno, to je stadijum o kojem ste govorili. Ovdje mi može pomoći, ne treba da se penjem nikuda, nego ovdje.... Dajte mi novac, slavu....

Lajtman: Na tom nivou radi Terah i on se naziva „mađioničarem“. Mađioničari su oni ljudi koji mogu raditi nešto u našem svijetu uz pomoć stranih, natprirodnih sila. 

-  Dalje se dešava taj preokret. Avram počinje da razbija toteme. Govori ljudima da je to sve jeres, da treba vjerovati samo u jedinstvenog Stvoritelja. 

Lajtman: I ljudi, niko neće da mu vjeruje...

- Otac ga predaje Nimrodu...

Lajtman: Zato što se on odvaja od nivoa oca, i po zakonu negacije na negaciju on je protiv oca, razbija njegove toteme...

- Ruši mu posao...

Lajtman: Ne govori se ovdje o ocu i sinu...

-  A o čemu se govori?

Lajtman: Govori se o dva stadijuma razvitka čovjeka. Da je on prerastao svoje prehodno stanje, negira ga, odbija ga od sebe, pritiska ga i penje se nad njim. 

- Hoće da pobjegne?

Lajtman: Da. I time što je njegov otac protiv njega i Nimrod je protiv njega, to mu pomaže da se odvoji. Mi treba da shvatimo da ništa nije stvoreno u svijetu osim zla. Zlo u svijetu ne postoji. Ako pravilno koristimo sve sile radi daljeg kretanja ka cilju, mi vidimo da su sve ove kombinacije korisne  i nužne, i u potrebnoj mjeri se pojavljuju u nama. 

- Dalje Avram prolazi kroz svakakve krize. Osuđuju ga na zatvor na 10 godina. Zatim pokušavaju da ga spale u peći. Sve on to uspješno prolazi i ostaje u svom svijetu...

Lajtman: To je unutrašnje stanje čovjeka... On je već iznad tog egoističkog ognja, kada gori želja da se napuni, a on je iznad te želje. Ona je u njemu, gori, ali on je iznad nje. I zato ga vatra ne dira i prošlo je 10 godina, 10 punih etapa njegovog razvitka u zatvoru. Svaki stepen je sastavljen od 10 sfirot (djelova). Na kraju već treba da se oslobodi. 

- Unutar nas?

Lajtman: Unutar čovjeka. Iako je u istoriji, sve te drame i djelovanja su se dešavala između raznih ljudi i persona. U duhovnom, to se dešava u jednom čovjeku, u svakom od nas. Sve su to etape razvitka. U našoj zemlji to se dešava kod različitih ljudi i u različito vrijeme. 

- Dragi prijatelji, nažalost moramo završiti emisiju. Govorićemo u sledećoj emisiji o Avramu, o Avramu u nama, njegovom putovanju i njegovom približavanju ka svojstvu davanja i ljubavi, ka Stvoritelju. Budite sa nama. Do gledanja.  





Нема коментара:

Постави коментар