TAJNE VEČNE KNJIGE - LEH LEHA 4

Leh Leha - Epizoda 4

- Dobar dan, dragi prijatelji. Produžavamo sa serijom emisija „Tajna Vječne Knjige“. Bez posebnog dugačkog uvoda, rećiću vam da je opet sa nama u studiju dr. Mihail Lajtman. Dobar dan. 

Lajtman: Dobar dan.

- Mi smo sa Avraamom i Sarom u Egiptu. U prethodnoj emisiji smo objasnili razlog zašto se Sara odjednom ne zove suprugom Avraama, zašto on hoće da mu ona bude sestra... i tako produžavamo...

Lajtman: Egoizam se ne može poništiti ženom. Žena pripada Avraamu. Avraam se odnosi ka svojstvu Bina. On mora da je odvoji od sebe, taj svoj kli, odnosno, pripada njemu ali je slobodno od njega, od njegovog uticaja. Tada taj njegov dio, odnosno, dio koji se nalazi pored njega, kao supruga, ako se ona od njega odvaja, tada ona može da primi dodatnu dozu egoizma, ako se bude zvala njegovom sestrom. U našem svijetu to je već produžavanje duhovnih sila. Stanje između duhovnih sila – supruga je ona koja pripada a sestra je ona koja ne pripada, postoji, na rastojanju. Time što on ne silazi u Egipat, time on, praktično od nje stvara svoju sestru. Razumiješ? On radi sa njom na tom duhovnom nivou...

- Zašto on govori „Ako mi budeš supruga, mene će ubiti?“. Zašto? 

Lajtman: Ubiće svojstvo davanja, prestaće da postoji. Ako ti ostaneš sa mnom, ako se moje svojstvo davanja pretvori u egoističko svojstvo primanja, ono će prestati da postoji. „Ne mogu ja sa tobom zajedno...“

-  „Ne mogu ja biti sa tobom“?

Lajtman: Da, „biti zajedno“, kupati se u egoizmu. Možemo jedino ako smo razdjeljeni – muški dio odvojeno, ženski dio odvojeno.

-  Odnosno, ona mi je potrebna kao instrument, kao alat...

Lajtman: Za poništavanje egoizma. Zato mi je potrebna.

- Dalje ću te iskorištavati....

Lajtman: A dalje, ti ćeš se opet podići ka meni, i opet ćeš  postati mojom suprugom. No, zgrabivši taj egoizam, na takav način oni sudjeluju, jer muškarac i žena – to su dva dijela, gdje je muškarac svojstvo koje daje, koje radi praktično, a žena je svojstvo koje prima – njegova posuda, koju on puni i koju on ispravlja. Tako i mi kažemo kada biramo sebi ženu, mi je „priljepljujemo“ sebi, mi je koristimo radi produžavanja sebe. Žena se naziva prema svojstvu muškarca. 

-  Recite mi, molim Vas, Vi nazivate Binom, kabalističkim terminom, i Avraama i Saru...?

Lajtman:  Ne, ne, ako su oni zajedno. Avraam i Sara su izašli iz Vavilona, podigli su se do nivoa Bina i to se naziva „zemlja Izraela“, i oni su cijelo vrijeme bili zajedno. Sada, radi tog da bi nastavili da postoje, njima je potreban egoizam kao dodatak. Zato se oni moraju spustiti. No ako se spuste zajedno u egoizam, oni će se tamo u potpunosti rastvoriti, on će ih progutati (egoizam). Zato Avraam kaže „ubiće me“. Ne smije tako. Oni moraju razdvojeno da se spuštaju, spojeni među sobom samo rodbinskim nitima, odnosno, prirodnim načinom odozgo, od Stvoritelja ide rodbinska veza, a ne od samog čovjeka, i na takav način spuštaju se dolje, uzimaju dodatni egoizam iz Egipta, od Faraona preko Sare, opet se penju gore, odvajaju se od Egipta. Egipćani se ne mogu njome koristiti jer sve što postoji u njoj, postoji od Avraama, a toga oni ne žele. 

- „I bi dolazak Avraama u Egipat, i vidjeli su Egipćani tu ženu da je vrlo lijepa“.

Lajtman:  Prirodno je da takvih žena kod njih nema jer egipatske žene, odnosno sve egoističke želje rade na primanju. Čime ti možeš napuniti egoizam? Egoizam se može napuniti bilo čime u našem svijetu, no samo na jedan minut, na jednu sekundu, na jedan momenat, posle toga se propada.

-  Opet hoćeš dalje...

Lajtman: Sjeo si i pojeo, dalje.... nekoliko sati posle toga, nisi gladan ili ti je loše od toga što si jeo...Recimo. Uzmi najveće zadovoljstvo, kod čovjeka se to smatra seks. Naprimjer, završio se i gotovo. I opet nema ničega. Treba se odučiti od toga, da se ne možemo napuniti. Mi stalno strijemimo ka ispunjavanju – vlasti, slavi, znanju, seksu, hrani, snu, odmoru, zabavi – mi stalno izmišljamo.  A zašto izmišljamo cijelo vrijeme? Zato što se ne možemo napuniti. Ako bi se ja napunio, ne bih više ništa izmišljao. I ta razočarenja u nama se sabiraju iz života u život, iz života u život, u mnogim ciklusima, dok ne postignemo stanje kada se jednostavno razočaravamo. Ništa ne želimo. Omladina u naše vrijeme to već razumije. Jer je ona posljedica mnogih, mnogih takvih ciklusa i njoj isto ništa ne treba.

- Odnosno, slijedi da su životni ciklusi zapravo skup razočarenja?

Lajtman: Naravno. 

-  Baš se tako može reći.

Lajtman:  Upravo nas ka tome i dovode i danas, mi ne želimo čak ni probati. Mi smo još stara generacija i obraćamo se ka njima „idi uči se, idi dokazuj se...“ A zašto?

- Neki se već i ne obraćaju prema njima tako, neki roditelji...

Lajtman:  Neki roditelji se već ne obraćaju, jer je već sramota...A omladina kaže „a zašto“? Odnosno, ogovora još uvijek nema, odgovora, zašto živjeti. Ali zašto ne živjeti tako – to je već jasno. Znači, u njoj su vidjeli ljepotu. Kakvu ljepotu su vidjeli u Sari? U svom tom egoističkom razočarenju da se napunimo više od jednog trenutka, je moguće, ali to svojstvo punjenja je bilo u njoj od Avraama, od svojstva davanja. Svojstvo davanja nije ograničeno. Kada ti primaš užitak, ti puniš želju, i želja se naslađuje i nestaje. Ja želim da pijem, napravim par gutljaja, želja nestaje. Nemam želje, ali nemam ni osjećaj užitka, odnosno osjećaj užitka se osjeća samo pri punjenju želje. Tako da, su oni vidjeli kod Sare mogućnost bezgraničnog, konstantnog, postojanog ispunjenja. A šta je još potrebno? Znači, taj osjećaj vječnog užitka se naziva ljepota. Ljepotom se naziva ispunjavanje svjetlošću. Svjetlost može mene ispunjavati zauvjek. To se naziva ljepotom. Bilo koje egoističke želje privlače sve ono što postoji. Drugačije mi i ne vidimo u našem životu. Naravno, to je poslužilo kao veza između želje koja se naziva Sara i egoističkih želja koje se otkrivaju u čovjeku. I stvorila se među njima zajednica. Sara – želja za primanjem, koja se odnosi ka Avraamu, jako je mala, koju je Avraam ispravio, i sa njom više nema šta da radi, a sada ta želja prima dodatak od Egipćana. Odnosno ona se „kupa“ u egoizmu i oni otkrivaju sa jedne strane, da ništa sa tom željom ne mogu da urade. 

-  Dešava se sledeće: „ Vidjeli su nju i pomoćnici Faraona, i pohvalili su nju kod Faraona. I uzeta je ta žena u dom Faraona, a Avraamu je učinio dobro zbog nje i dao mu je ovce, goveda, magarce, sluge i sluškinje i kamile.“

Lajtman:  Kao rodbina. Normalno, pobrojavaju se sve te životinje koje je on dobio kao poklon.  Avraam takođe, zahvaljujući tome što se Sara nalazi unutar egoističke želje, to već i to altruističko svojstvo koje se naziva Avraam počinje da dobija dodatno egoističke želje za sebe. Počinje da ih uzima za sebe, i pri tome već može početi da radi. To je kada se Bina spušta u Malhut, odnosno Avraam se spušta u Egipat i u Egiptu prima taj dodatak. To se naziva – da mu Faraon daje sve te životinje. A zatim, on zajedno sa njima izlazi iz Egipta, odnosno izlazi iz Malhuta i vraća se u svojstvo Bina opet. 

-  Interesatno je, Egipćani su vidjeli da je Sara lijepa, i odmah je šalju Faraonu. Nisu je uzeli sami, za sebe...

Lajtman: Prirodno je da čovjek kada počinje da vidi da može da se nasladi, on se pri tome trudi da maksimalno izvuče za sebe korist, odnosno on traži maksimalan benefit za svoj užitak. 

- Odnosno, on daje to svojoj najvećoj egoističkoj želji?

Lajtman: Ja imam bocu piva i uzimam je iz frižidera, sjedam u udobnu fotelju, uključujem neku dobru emisiju, pri tome uključujem klimu, sve radim da mi bude super... To se naziva – dovesti sebe do nivoa Faraona.    

-  Ja dozivam Faraona?

Lajtman: Da.

- I primam zadovoljstvo?

Lajtman: Da. Automatski i nesvjesno. 

- Znači, sve moje želje, sve one privlače Faraona...

Lajtman:  Da, da se koncentrišem na svoje „sluge“. 

- Jako interesatno. „I porazio je Bog Faraona i navuče zlo na dom njegov zbog Avraama i Sare...“.

Lajtman: Odjednom je vidio čovjek da ta egoistička svojstva zapravo počinju da se pojavljuju u njemu ne onako kako je on ranije mislio. Odnosno, ona mu donose osjećaj boli, osjećaj stradanja. Počinje da osjeća sebe, da gleda sebe i da ocjenjuje sebe u odnosu na njih. I zašto su mi potrebne takve stvari? 

-  Odjednom takvo razočarenje...

Lajtman: Da, unutrašnja borba, unutrašnja analiza -  da idem ovamo ili tamo. Naša egoistička svojstva su sklona tome da zaborave da se odvoje i da uđu u naš prethodni život. I takvih je mnogo. Ja imam učenike koji dolaze, ne učenici, nego ljudi koji dolaze kod mene na predavanja, slobodna predavanja, jednom nedeljno, minimum. Svaki put pitam, ko je od vas novi? Svaki put 20 posto ruku se diže da su novi, 20 posto od sale, znači za pet puta, neće biti mjesta za nove. Gdje su oni svi? Gdje nestaju? Dešava se da se stalno mijenjaju. Odnosno, postoje ljudi koji dolaze i govore „ ovo je dobro, mudre stvari, sve je dobro, ali ja imam život, probleme, banka, familija, zabava itd., to nije to“ i on odlazi. 

-  Odnosno, ja sam pomislio „kabala je fina, došao sam i sad odjednom treba da radim“.

Lajtman: Zašto mi to treba? I zato tako brzo odlazim...

- Ali neki napredak postoji, u principu, kod onih koji su čuli malo, koji su otišli posle...

Lajtman:  Doćiće do toga, cijeli Egipat će se podići, iznutra, nigdje on neće pobjeći, i svi će doći do ispravljanja. 

- Da li ostaje ta jedna lekcija?

Lajtman: To radi, to je Avraam koji je bio u Egiptu i Moše koji je bio u Egiptu i Jakov koji je bio u Egiptu i Josif... Sve je to zapisano u našem unutrašnjem egoizmu, nigdje to neće pobjeći, u njemu to već postoji...

-  Zato Vama ne smeta što je čovjek došao i otišao? 

Lajtman: Ne, to je program koji radi, koji je napravljen da olakša čovjeku malo stradanje. 

- Za profesora koji predaje lekciju iz kinematografije, ja bih htio da me slušaju i onda kad neko ode, ja mislim o sebi da je moje „ja“ posustalo...

Lajtman: Zato što ti radiš samo na jednom egoizmu čovjeka. Ako mu ti ne bi pokazao dovoljno javno šta on od toga dobija, on odlazi. A ja radim ne na egoizmu čovjeka, nego obratno, na svojstvu davanja. I zato, ako čovjek odlazi, ja ne mogu ništa uraditi povodom toga. Odnosno, on još uvijek nije spreman unutar sebe da napravi sledeći korak. I ja tu ne mogu ništa da uradim. 

- Odnosno, on mora ili da mijenja cikluse životne, ili ne daj Bože da prolazi kroz stradanja.

Lajtman:  Da, sazrešće. Možda će za nedelju dana doći opet, a možda će sledećeg života ili za dva. 

-  Govorili ste da Vam je Vaš učitelj pričao da je prošlo deset godina...

Lajtman: Ja sam i sam vidio jednom kada smo radili ujutro... odjednom dolazi jedan čovjek kojeg apsolutno ne znam. On uzima čašu kafe, ulazi, sjeda, tamo gdje smo radili, počinje slušati... Dobar dan... Dobar dan... Posle nekog vremena, posle pola sata, bez ikakve veze jedan sa drugim, dolazi još jedan, isto uzima šolju kafe, ulazi u našu sobu, sjeda i sluša... Ja tiho pitam svog učitelja, ko su oni, jer se on tokom lekcije nikad nije pozdravljao sa ljudima... Jer se lekcija ne smije prekidati... i on mi tiho govori, izgleda „da su počeli da se vraćaju“. Zatim mi je on ispričao da jednog nije bilo osam godina, drugog deset godina, trećeg petnest godina, i čovjek ne osjeća da se on odvojio na toliko godina, u odnosu na duhovno on to ne osjeća. Odnosno, srijećeš čovjeka, dešavalo mi se, i po njemu vidiš koliko si ostarao. Teško ga prepoznaješ, a on ti kaže ja slušam, ja sam na karsu itd. Kao da je prošlo par mjeseci, a zapravo je moglo proći 15 godina. Zato što je duhovno, ono nije vezano sa vremenom, ono nam daje takav osjećaj da nigdje nisam izašao, kao da sam izašao da ispušim cigar i vratio sam se. 

- Sledeće što se desilo je da je Faraon osjetio da mu ne treba to, da mu ne treba Sara, nije mu potrebno davanje, idi spokojno... 

Lajtman: On nije u stanju da to uradi, da se odvoji od sebe, vezati se sa Sarom znači biti Avraamom. Takav egoizam Faraonski – on se još uvijek ne može podići na takav nivo. On će se podići do nivoa Bina, čak i više jer ima ogroman egoizam. On se može popeti više nego Avraam. 

-  Ima nevjerovatan potencijal?

Lajtman:  Da, to nije Avraam. Avraam je tek  početak njegovog kretanja, a zapravo svo kretanje se gradi na Faraonu. 

- Sva je stvar u vadjenju tog svog „ja“ od Faraona...

Lajtman:  Naravno, da, da,da. To je svo naše ispravljanje. Tako da on nije u stanju i zato odbija, ali sam shvata da je to dobro. To je njegovo saznanje. Shvata da svojstvo davanja postoji iznad njegovog svojstva. Odnosno, čovjek na takvom nivou, kada je prošao nivo Avraama, kada se svjesno spustio u taj svoj Egipat, on čak i nalazeći se u najnižem stanju, on shvata da treba da radi na davanju i zato on svjesno, u tome što može odvojiti od sebe odozdo, daje te želje, koje se spajaju ka Sari da bi se odvojile od njega. Odnosno, Faraon radi za Stvoritelja. To želim da kažem. On radi na davanju. To se samo nama čini da sile u svijetu postoje i rade za zlo, one rade za zlo u toj mjeri u kojoj mi ne želimo da ih okrenemo na dobro. Čim bi mi htjeli da ih promjenimo na dobro, vidjeli bi, da je obratno, da one sve samo zbog toga i postoje da bi mi izmijenili vektor njihove primjene. 

- Faraon je sjajan trener koji nas uči kako da skočimo?

Lajtman:  Naravno. Rečeno je „Faraon približava čovjeka ka Stvoritelju“. Razmiješ? Približava time što čovjek zapravo radi svu tu analizu. 

-  Mislim da je gledaocima interesatno da sve se okreće u pogledu čovjeka... 

Lajtman: Ako čovjek počinje sve to da vidi unutar sebe, onda sigurno. No, ko to želi da vidi? Jer to onda obavezuje. Da počneš sa tim da radiš. Ti treba da se saživiš sa tim likovima, te likove treba da pronađeš u sebi – ovo je kod mene Faraon, egoizam, treba biti unutrašnji psiholog u sebi. 

-  Je li to moguće?

Lajtman:  Naravno, svaki čovjek je i obavezan. Iz unutrašnje psihološke analize da pređu na djelovanje – „šta mogu da radim sa tim svojim svojstvima“? Ona se sva nalaze u meni, kako da ih nađem, kako da ih pravilno rasporedim? Kako da pravilno odigram te scene koje se nalaze u tom poglavlju? Ja treba da uzmem tu scenu i unutar sebe napravim sav taj teatar, sva moja svojstva se nalaze unutar mene, zato se i uključuje sva ta dramaturgija. 

-  Znači čovjek može da dođe do takvog stanja kada kaže „To Faraon u meni govori, a ja idem za Avraamom“. 

Lajtman:  Naravno, tim on treba stalno da se zanima. To se naziva – pisanje Tore u sebi. Na svom srcu, na svojim željama. 

- To se znači naziva „pisati knjigu“?

Lajtman:  Da.

-  „I dozvao je Faraon Avraama i reče: „Šta si mi to uradio i zašto mi nisi rekao da je ona tvoja supruga“? Zašto si rekao da je ona tvoja sestra – tako da sam je uzeo za ženu? Sada žena tvoja, uzmi je i idi. I poslao mu je Faraon ljude koji su ispratili njega i ženu njegovu i sve što je njegovo.“ Odnosno, on se odnosi prema Avraamu sa uvažavanjem, govoreći mu „zašto si to uradio?“.

Lajtman: Boji se njega. Jer je zapravo to ogromna, užasna sila. 

-  Faraon?

Lajtman: To je smrt, gore od smrti, to je pakao.

-  Ali mogao ga je ubiti i gotovo, a on ga je pozvao, sa uvažavanjem...

Lajtman: On ga ne može ubiti, on nema kontakta sa Avraamom. To su dva različita nivoa, koja su toliko suprotna, da među njima kontakt ne postoji. Sara, koja se nalazi među njima, ona predstavlja kontakt i zato Faraon kaže „idi odavde i vodi je“. On ne može trpjeti Avraama u Egiptu. Dok je mislio da može koristiti svojstvo davanja radi primanja za sebe on je trpio. Čim je uvidio da ne može to da uradi, tada mu se Sara, pojavila kao supruga a ne kao sestra Avraama i šalje je. 

-  Interesantno je da cijelo vrijeme i prije i sada, kod Adama i ovdje, se žena pojavljuje kao veza između Faraona, među egoističkim željama i muškarca – altruističkim željama...

Lajtman:  Sa jedne strane, a sa druge strane, ona je pokretač, ona zapravo povezuje sa Stvoriteljem. 

- Grubo rečeno, egoizam predstavlja i pokretač progresa i njegov kraj. 

Lajtman:  S početka, grobarom a zatim pokretačem. 

-  I tako izlaze Avraam i Sara. „I izašao je Avraam iz Egipta, on i žena njegova i sve što ima, sa njim i Lot u Negif. Avraam je jako bogat sa srebrom i zlatom. A Lot, koji je išao sa Avraamom, je takođe imao ovce, goveda i šatore. I falila im je zemlja gdje bi zajedno živjeli, jer im je imovina bila toliko velika da nisu mogli živjeti zajedno“.  Odjednom se pojavljuje Lot. On je neko vrijeme iščezao, i odjednom se pojavljuje, da su oba izašla sa bogatstvom i da ne mogu da žive zajedno.

Lajtman:  Fali im zemlje. 

-  Fali im zemlje? Tamo je bilo toliko zemlje, a njima fali zemlje?

Lajtman:  Pri čemu, radi se o Negifu.

- Da, Negif... Pustinja. O čemu se radi?

Lajtman: Prešli su iz Egipta, tamo nije bilo kanala u to vrijeme. Prešli su, prije svega pustinja...

- Negif?  Šta je pustinja u principu?

Lajtman: Pustinja je ono gdje ništa ne može da raste. Gdje nema vode, gdje nema svojstva Bina, a čovjek treba da se podigne do tog svojstva, gdje se egoizam pojavljuje kao nesposobnim da ispuni sebe. 

-  To nije mjesto za život. 

Lajtman: To nije mjesto za život, ali to je mjesto gdje čovjek osjeća da treba da se podigne nad svojim egoizmom i tada će preći tu pustinju. Odnosno prelazak pustinje znači prelazak egoističke želje nad kojm se podižeš. Što se više podižeš više se pojavljuje. I na taj način ideš po pustinji. 

- Na svakom stepenu čovjek treba da prelazi kroz tu pustinju? Na svakom duhovnom nivou?

Lajtman: Da, stalno. 

- I oni su sad izašli, podigli se?

Lajtman: Da, Lot i Avraam to su različite supstance u čovjeku. Avraam je svojstvo davanja, a Lot, njegov takozvani rođak, je svojstvo primanja. Pri čemu je „lot“ od riječi prokletstvo, odnosno to je takvo svojstvo koje će još mučiti Avraama. To je njegovo unutrašnje svojstvo koje smetajući pomaže. Tako, Avraam treba od njega da se odvoji. On će ga spašavati, imaće problema sa Lotom, ali sada, da bi realizovao sebe, on mora da se odvoji od Lota. Sa druge strane, on kao stariji, kao svojstvo davanja... svojstva kletve i egoizma, oni moraju da se isprave. On mora to svojstvo egoistčko koje postoji pored njega, on mora to svojstvo na neki način da ispravi u sebi, nešto uraditi sa njim, da bi kasnije, kada bude imao priliku, počeo ispravljaiti ga. Sada nije u stanju. Zato nastaje trenje, to je prevelika za mene želja, ja sada sa njim ne mogu da radim. Treba negdje da ga ostavim, ali da ga ostavim tako da mu bude sve po taman. Da mi ono ne bi smetalo sa jedne strane, a sa druge, da kad budem imao više snage, mogu da se koristim njim. Zato on kaže „treba da se odvojimo“. Evo tebi čime da se zanimaš, evo ti ova želja koja se naziva „Lot“ i molim te postoji, živi, a ja ću postojati  u ovom... Odnosno čovjek radi sa Avraamom, A Lota ostavlja po strani. 

- Odnosno, Avraam radi po programu koji je opredijeljen?

Lajtman:  Da, da. Čovjek vidi u sebi – „Izašao sam iz Egipta, podigao sam se nad željom, Negif... Radim sa tom željom...“ To su sve želje, pri čemu, želje neživog nivoa – pustinja, vegetativnog nivoa – imam druge želje koje se razvijaju u meni, dalje životinjske želje... 

-  To što smo uzeli iz Egipta?

Lajtman: Da. I ljudske želje. 

- To je Avraam?

Lajtman:  Da, Avraam, Sara, Lot, Faraon itd. Odnosno sve želje u čovjeku crtaju sliku  - od neživog nivoa, preko vegetativnog, životinjskog do ljudskog, sva naša scena se unutar nas na ovaj način pojavljuje. 

- I čovjek jasno shvata da radi napredka, ovu želju mora da ostavi, a da se sa ovom kreće?

Lajtman: Da, kao u pozorištu. Menjaju se scene, pred nama su Sara i Avraam a drugi će kasnije doći...

-  Doktore Lajtman, opet ću reći istu frazu – zaista je tako, nažalost moramo završiti našu emisiju. Dragi prijatelji nažalost završavamo emisiju, nadam se da ste primili užitak kao i ja u ovom putovanju ka našem „ja“, ka saznanju gdje je kod nas Faraon, Sara, Avraam, Lot... Nadam se da ćete biti sa nama i dalje. Doviđenja.