TAJNE VEČNE KNJIGE - NOE - 7

Noe – 7 epizoda

- Dobar dan dragi prijatelji. Produžavamo serijale emisije „Tajna vječne knjige“. Govorimo o Petoknjižju ili Tori, i pokušavamo što dublje shvatiti ovu knjigu. Kao i uvijek, sa nama u studiju je dr. Mihail Lajtman. Dobar dan. 

Produžavamo sa poglavljem „Noa“, tu smo se zaustavili, na vrlo ozbiljnoj stvari, kao što je Vavilonska tvrđava, pokušali smo da spojimo taj pojam sa savremenim svijetom, uporediti ga sa Amerikom, uporediti sa našim svijetom, vrlo optimistično smo završili prethodnu emisiju, sa idejom kuda to idemo. Ja bih htio malo produžiti komentar iz knjige „Veliki komentar“, pročitaću još nekoliko rečenica, a zatim ćemo, zajedno sa Vama pokušati da objasnimo, odnosno Vi će te pokušati da objasnite.   

„Graditelji tvrđave su bili toliko fanatični u svojoj želji da završe tvrđavu, da kad bi neka cigla pala dolje i lomila se, govorili su koliko će biti teško zamijeniti je, ali ako bi čovjek pao dolje i od pada umirao, niko čak ne bi pogledao na njega.“

Kako Vam se ovo čini?

Lajtman: To je normalno.   

- Šta je ovdje normalno?

Lajtman: I kod faraona je tako bilo, kad je on gradio svoju grobnicu bilo je isto tako. 

- Oni su nekako bili spojeni u svom egoizmu, i odjednom oni i ne primjećuju da čovjek pada, ali primjećuju kada padne cigla.

Lajtman: Zato što cigla predstavlja ljudsku želju, iz koje on gradi svoju tvrđavu na koju se penje do neba i bez te želje on se neće popeti. Odnosno, svaka cigla koja pada, to znači da nisu pravilno postupili, nepravilno rade sa egoizmom kako bi se popeli i poravnali sa Stvoriteljem. Šta su govorili ti graditelji? „Mi hoćemo da se popnemo do neba, mi hoćemo da se poravnamo sa Stvoriteljem, hoćemo dostići nebo, svojim silama, svojim egoističnim trudom“. Zato su oni gradili na svom egoizmu, na dostignuću, na međusobnom sjedinjavanju. Oni su bili jako povezani. Zašto se ta kula nije ranije srušila, sve do trenutka dok nisu dostigli vrh? Zato što su bili vezani među sobom. Imali su zajednički cilj. A kada su ljudi povezani među sobom, Stvoritelj im ne može ništa. Rečeno je, kao jedno interesantno pravilo: „Grad u kome su se skupili svi grešnici – razbojnici, pijanci, kradljivci, ubice... nije važno kakvi. Ali ako su oni među sobom povezani, među sobom jako dobro povezani, niko ne može zauzeti taj grad“. Pokušavaj da ovladaš njime koliko god hoćeš, nećeš uspjeti.   

- Do kada tako?

Lajtman: Sve dok su oni u vezi među sobom, ako, bez obzira na sve svoje probleme, se budu držali zajedno, međusobno povezani, niko ne može ovladati tim gradom. Postoji viša duhovna sila u takvoj vezi između ljudi, bez obzira na to što oni egoistično misle na cilj. Mi to vidimo na primjeru vojske, u sportovima... Ljude specijalno treniraju da budu zavisni jedni od drugih, da budu odgovorni jedan za drugog, inače je nemoguće. Samo se tako i pobjeđuje – solidarsnost i povezanost među ljudima. To je ono što su oni imali. Zato su žrtvovali sebe, važno je bilo da se gradi. I zato taj egoizam, koji su postavljalji, još jedan, još jedan, još jedan... Oni su postavljali jedan kamen, pojavljivala su se dva, postavljali su dva kamena, pojavljivala su se četiri. O čemu ovo govori? Svaki se trudio da postavi više i više. Niko nije gledao na druge, ko više radi, kada svi zajedno rade, tada se pojavljuje čak i egoistična tvrđava do neba, koja može dostići Stvoritelja. Samo što na samoj poslednjoj etapi, na poslednjem kamenu, odjednom otkrivaš da je to obrnuto Njemu i umjesto tvoje piramide, dobija se egipatska piramida, koja te pokopava unutar sebe.   

-  Mi sada govorimo o dobrim vezama, bile su veze kao što je fašizam, fašisti...

Lajtman: Nevažno. Pogledaj, bez obzira što su oni radili, koliko su bili usmjereni protiv drugih, sve dok se ti ljudi nalaze u međusobnoj vezi, oni imaju ogromnu, natprirodnu Silu. 

- Kolektivni egoizam je ogromna sila?

Lajtman: Da. Bez obzira kakav bio, on pobjeđuje... 

- ...to se odnosi i na Latinsku Ameriku, kao što i danas imamo komunistički režim... 

Lajtman: ...da, Če Gevara, Kastro, svi su oni pobijedili. Tamo već ne, tamo je kartelski novac, to je danas drugačije. Isto to će se desiti sa arapskim terorizmom. Dok je to bila ideja, to je bilo dobro. Već nekoliko godina to više nije ideja, to je već stvar kupovine i prodaje, tu se već počinje sve rasipati. I takav je kraj svakoj ljudskoj akciji.  

- U „Velikom komentaru“ je napisano ovako: „Jednom, van mjesta gdje se gradila tvrđava, prolazio je čovjek koji se zvao Avram ben Terah. Tada je ima 48 godina i bio je dobro poznat po tome da se protivio izgradnji tvrđave.“

Lajtman: Pored toga on je bio i veliki čovjek. Bio je svještenik, imao je ogramno znanje... 

-  ...ovdje već ide riječ o Avramu...

Lajtman: ...ne,ne, do toga...

-  Ne, hoću reći da je riječ o Avramu? 

Lajtman: Da, da riječ je o Avramu. Osnivaču kabale i drugih religija. On je bio vrlo poznat i poštovan čovjek i njegov otac takođe. On je kao po nasljedstvu, u odnosu na oca, otišao korak dalje. Odnosno on je bio veliki sveštenik... Otac njegov je bio prvi savjetnik Nimroda, cara, tj otac je bio duhovni car, Nimrod je bio fizički car, a Avram je naslijedio oca. Ali kao i obično sin je bio protiv oca, on je imao svoju filosofiju. Drugačije je gledao na svijet, u potpunosti protiv oca, i on je zaista imao bazu na koju se oslanjao. Otac je podržavao Nimroda, i otac je bio protiv sina, i među njima se vodio ideološki rat. I na kraju je Nimrod proganjao Avrama, Avram je morao da bježi od svog oca i od Nimroda. Mi govorimo o jedinstvenoj, u to vrijeme, imperatorskoj vlasti, koja je postojala u drevnom svijetu. Pri čemu, toliko jaka i javna, iz koje su se kasnije izgradile  države, narodi, armije... Sve je odatle uzelo osnovu, filosofiju vladanja, strukturu društva... Mi svi potičemo iz tog drevnog Vavilona. Mi nesvjesno, hodamo po tim istim zakonima, koji su tada tamo nastali, koje su Nimrod i Terah, otac Avramov, uspostavili tamo. I dan danas, mi se krećemo, ako se egoistično razvijamo, po njihovoj skali.    

- Hoćete reći da se mi priklanjamo idolima?

Lajtman: To – neminovno. Ja ne govorim o tome, ja govorimo o tome da čak naša država, naše društvo, naše veze, politički insitituti, svi oni isto potiču odatle. Bez obzira na to koliko je vjekova prošlo. 

-  Da li se nečemu učimo ili ne?

Lajtman: Nažalost – ne. 

- Šta nam je potrebno da bi učili?

Lajtman: Mi se nikada ne možemo učiti na prošlosti. Zato što naš egoizam svaki put raste. I stoga, svaki put novi egoizam, on je veči od prethodnog, na kojem ste se naučili na stradanja i probleme. On je bio mali, ali sad je veći, i za tu veličinu za koju je veći, ja nemam prošlog iskustva i ja ne učim, ja zapravo opet pravim grešku, istu grešku. Samo što ne shvatam zašto, ali sam uvjeren u ovom trenutku da ja tako mogu da radim. Jer ako sam pogriješio u prošlosti, recimo na 20 grama egoizma, to znači da sam pogriješio na 20 grama egoizma, a sad imam kilogram egoizma, i ja ne osjećam da treba da se ponašam onako kako mi govori moje prethodno gorko iskustvo. Čovjek cijelo vrijeme raste i cijelo vrijeme griješi. I ne postoji nikakva mogućnost za naš progres, da ne bi išli od grešaka ka malo boljem životu. Tako svaki put, kada se nešto malo bolje zavši, pojavljuje se nova stepenica i ona uvijek počinje sa greške. 

- Pa šta da radimo?

Lajtman: Ništa ne radimo. Treba učiti dok ne saznamo i kažemo sebi „dosta, više ne mogu“. Ili se nađemo pred takvom stepenicom, gdje toliko pogriješimo da nam je kraj. Tada može biti, tu je još i rasprostranjavanje kabale, najrazličitijih objašnjenja, sve zajedno, taj strah pred budućim, sa jedne strane, i sa druge strane rasprostranjivanje kabale koja ti objašnjava da ti ulaziš u novu grešku i da možeš unaprijed da je ispraviš, još prije ulaska na sledeću stepenicu, ispravi je sada. To je moguće uz pomoć kabale. U meni se sada nalazi kilogram egoizma, a ja sam iz prošlosti dobio osjećaj neispravnosti svega 100 grama, ja mogu sada na ovoj stepenici, pred prelazak na drugu, da ispravim taj kilogramski egoizam i da se popnem nad njim već ispravljen, prethodno znajući da neću napraviti grešku. To mi daje kabala. Da ne prelazim na sledeću stepenicu neispravljenim, jer odmah primam udarac. I sada se nalazimo, cijelo čovječanstvo, pred takvom stepenicom. 

- Vi govorite o tome da je strah dobar?

Lajtman: Da nema straha ja bih se bacio sa krova, bacao pod voz... Strah je velika pomoć čoveku...  

- ...da li pred tom stepenicom, ljudi sada osjećaju strah...

Lajtman: Ja sad osjećam strah, zato što sada otkrivam takve sile prirode koje meni pokazuju moju budući stepenicu. Recimo, rat, globalna kriza, ja unaprijed vidim, danas znam unaprijed, sledeću etapu, jer je to poslednja etapa. I ja već sada, dosta jasno vidim sliku. Meni je sada potrebno nešto drugo, meni sada treba saznanje da li postoji mogućnost da se na neki način ispravim, prije nego se dodatkem tog novog stanja, mogu li ja u njega ući pripremljen. Ili idemo kako jeste. Vidimo da čovječanstvo traži regulator. Odjednom svi zajedno počinju da misle šta će biti, šta možemo da uradimo, da preradimo, ljudi počinju da se bude, počinju da se boje, to je dobar znak. Ali toga je malo, jer u takvom stanju mi još ne razumijemo gdje da nađemu tu silu koja nas može ispraviti da bi se mi popeli na tu sledeću stepenicu i pravilno djelovali zajedno sa prirodom. Jer mi sad vidimo što možemo uraditi, kako možemo sebe zadržati, da ne pritisnemo na dugme, da ne potopimo cijeli svijet ili obratno, da ga ne presušimo, ne pustimo u svijet neki virus itd. Odnosno, kako možemo sebe same ograditi od toga da ne napravimo glupost. Ovdje se i pojavljuje nauka kabale koja kaže, ja mogu sada da vam dam takve unutrašnje sile koje vam neće dozvoliti da griješite, koje će vas držati u dobrom stanju, koje vam neće dozvoliti da pritisnete neko dugme ili od zlobe ili neke gluposti napravite nešto iz čega kasnije ne možete izaći. Znaš, kada počinje rat da se zapravo zarati zbog gluposti, ali nakon toga počne da se okreće jedno za drugim i tako se ne može zaustaviti. Kako zaustaviti to? Kako napraviti neku zaštitu? Kada se u porodici počinju svi svađati, potrebna je jedna riječ da se svi smire. A ako nema toga, sve se raspada i nemoguće je zaustaviti. Nauka kabala, ona nam daje takvu unutrašnju silu koja nas počinje zadržavati, toliko da se čak kod mene neće pojaviti mogućnost da poželim da stisnem to dugme ili da pustim u svijet neki virus ili da napravim takav uticaj na ekologiju koji će biti poguban po nas.    

- Tj kao inekcija protiv uništenja?

Lajtman: Da, to nam je sada najvažnije, najpotrebnije od svega. 

-  Malo ćemo se vratiti na prolaz Avrama pored Vavilonske tvrđave..

Lajtman: Da, bio je takav slučaj, kada je on gledao na to što je napravio Nimrod sa njegovim tatom voljenim. Ono što je tatica sa carem izgradio. Sa jedne strane to je bila carska građevina, a sa druge strane to je bila duhovna građevina. Odnosno, predstavljala je duhovno i carsko u isto vrijeme. Carstvo – naša egoistična duhovnost u ovom svijetu. 

- „I evo što su mu vikali ljudi: Pridruži nam se u građenju tvrđave jer si jak čovjek i bićeš od koristi. On je odbio i rekao: Vi ste se odrekli Boga koji i jeste tvrđava i riješili ste da Ga zamjenite tvrđavom koja je složena od cigala.“

Lajtman: Da, odnosno „vi ste podigli Boga iz svog egoizma“, umjesto da Ga podignete iz svojstava davanja i ljubavi, vi ste obratno, sve izvrnuli, i zato će se na kraju vaša tvrđava prosuti, zato što nema u njoj više sile. Avram je pred sobom imao veliki posao, bio je prinuđen da bježi, pratili su ga, bio je prinuđen da „slomi“ sve idole svoga oca. Otac se požalio Nimrodu. Imao je (Avram) velikih problema, jer je otišao protiv vlasti sveštenstva i ideologije i protiv vlasti fizičke – carske, znači protiv obije, jer su bile vezane odnosno spojene, znaš kako u naše vrijeme, crkva i država... Iako bi trebalo da bude obrnuto – religija treba da zaštiti čovjeka od vlasti, da bude između, Bog na zemlji, takva treba da bude religija. Treba da pokazuje da u njoj ima sila Božija, Slovo Božije, ja sam protiv toga da se siluje narod, da se maltretira itd. Ona treba da štiti malog čovjeka od vlasti cara. A na kraju, ona prelazi na stranu vlasti i zajedno sa vlašću eksploatiše narod.  

-  Kao da su sve religije na svijetu „ušle“ u vlast?

Lajtman: Da, zato što su sve egoistične. Proizvod naroda. 

- Opasne stvari govorite. 

Lajtman: Ja govorim ono što je već... konstatacija fakata 

- Na kraju poglavlja Noa napisano je ovako: „Gospod je sišao da vidi grad i kulu koju su zidali ljudski sinovi. Zatim je Gospod rekao: „Oni su jedan narod i svi govore jednim jezikom, i evo što su počeli da rade. Što god naume da urade, ništa im neće biti nedostižno. Hajde da siđemo i da im napravimo pometnju u jeziku tako da ne razumiju jedan drugoga.“ Tako ih Gospod je odande rasijao po cijeloj zemlji i kasnije su prestali da zidaju grad. Zato je taj grad nazvan Vavilon, jer je tamo Gospod napravio pometnju u jeziku kojim se govorilo na cijeloj zemlji. Gospod ih je odande rasijao po cijeloj zemlji“  I to je kraj Vavilonske tvrđave.

Lajtman: To je i istorijski poznato, da su se raselili odatle po cijeloj zemlji, odatle su sva vjerovanja, kao što smo već rekli, ustrojstva država itd 

- O čemu se ovdje govori a vezano je za duhovni put čovjeka?

Lajtman: Ovdje se govori o tome da  čovjek egoistički ne može ništa da izgradi. 

- Sam?

Lajtman: Da, nikako sam! Njemu je potrebna Viša Sila, jer sve što ima proizilazi iz te Više Sile, ali obrnuto, kao kopija, kao negativno. Tako da ne može sa negativnom silom ništa da stvara, sila koja stvara je sila davanja, to je sila ljubavi. Zahvaljujući tome se mi razmnožavamo, rastemo, širimo se – zbog sile ljubavi i davanja. Egoistična sila sve u sebe absorbira... 

-  ...crna rupa...

Lajtman: ...da, crna rupa. Zato nisu ni mogli izgraditi više, ali što god uradili, kaže se tako alegorično, da im je Bog „pomrsio konce“? Kad uđe u taj egoizam, on iz njega ne može izaći. To je poslednji stadijum, pretvara se u ono što počinje da jede samo sebe, rak rana koja sama sebe jede, jer jede sve što je oko nje, okolina je mrtva i ona umire. Tako je i ovdje. Čovjek je okupiran unutra u svom egoizmu i ne može ništa da uradi, ne može da ispušta svjetlost. Kao zvijezda koja pada i gasi se. Ona koja se kupi u sebi i ništa ne ispušta napolje, ništa ne izlazi iz nje, čak ni radiokativne supstance. Naprotiv, potpuno guta tijelo. I to je krajnje stanje koje nema ispravljanje, zato je ovdje neophodno umješati Višu Silu. Na samom poslednjem stadijumu, kada oni već sve zatvaraju, da bi se pretvorili u tu crnu, ugašenu zvijezdu, miješa se Stvoritelj, otkida poslednji egoistični dio, koji ako se stvori, obratnog puta nema, otkida od njih i sve se ruši, a taj mali egoistični dio, da im ne bi palo na pamet da opet nešto rade, ostaje odrezan od nas. To je kao savez unaprijed izmedju Stvoritelja i čovjeka, o tome da sada kod čovjeka neće postojati put koji će omogućiti gradnju Vavilonske tvrđave, ali i da će ona uvijek biti „tupa“ na svom vrhu. I koliko god se trudili da izgradimo, dostižemo neko stanje,  otkrivamo da je to nepravilan put. I zato se svi neboderi završavaju sa ravnim krovom i na kraju svi oni imaju svoj kraj. A čovjek postepeno saznaje da svi njegovi hramovi, velike građevine, sve one na kraju rade protiv njega. Vavilonska tvrđava opisuje u nama, unutar naše prirode, unutar svakog od nas, programiranu suštinu. Što kod ja radio, ja ću uvijek biti razočaran. Neću doći do kraja, uvijek ću sebe otkrivati kao nedovršenog. Vratiću se nazad, krenuti ispočetka, i tako svaki put, doćiću do stanja kada ću osjećati da nešto radim kako ne treba.  

- Interesantno je da se sve radi da se završi, znači praktično sve je gotovo i krov je postavljen i eto sve se ruši...Ne dešava se sve recimo na sredini, pa se zaustavi, ili na početku, ne, dešava se potpuna izgradnja, čini ti se sve je gotovo, evo sunce ispred mene, a ono, nema nikavog sunca, baš obrunito – tmina. Je li to zamišljen put, da čovjek mora sve to proći?

Lajtman: Da.

- I da se razočarava i da dođe do ćorsokaka.

Lajtman: Na našem duhovnom putu ne postoji nešto kao što je – ne pogrješivši podići se na sledeći stepen. Samo greška, a nakon toga pravilni postupak, greška – pravilan postupak, lijeva pa desna noga, ne može biti drugačije. 

-  Dolazi li trenutak kada se vi kao zahvaljujete greški?

Lajtman: Da, kada ja unaprijed znam da ulazim u grešku i uzimam građevinski materijal da bi je pravilno izgradio. Kada ja ulazim u taj egoizam specijalno, jer mi fali materijala da izgradim sebe altruistički, kao hram a ne kao piramidu.

- A recite mi, zašto se sada dogodilo „razbijanje“ ljudi koji su prestali da razumiju jedan drugoga.  Šta to znači  u duhovnom radu čovjeka? 

Lajtman: Oni su egoistično gledali na svojstva čovjeka...  

-  ...jedan u drugome?

Lajtman: ...da, da jedan u drugome. Sva svojstva unutar čovjeka su prestala da razumiju jedan drugoga, odnosno prestali su da rade u egoističnoj povezanosti. I time je dato bilo čovjeku već sledeći početak. Odnosno, postoje u tebi egoistična svojstva, ali su razvezana međusobom, a sada ti trebaš svako od njih ispraviti i povezati ih međusobno altruistički, odnosno radi duhovnog podizanja, a ne da bi zavladao cijelim ovim svijetom. U principu, čovjeku je sada dato novo sredstvo, uslov, mogućnost, za njegov dalji napredak. Završila se etapa kada se čovječanstvo stvorilo, Vavilonska tvrđava znači rođeno covječanstvo. 

- Kao posljedica toga, u našem čovječanstvu, na zemaljskom nivou, postoje jezici, nerazumjevanje... 

Lajtman: Da, da, normalno. 

- Zašto se govori o sedamdeset naroda, na koja su se razdvojili, zašto baš sedamdeset?.  

Lajtman: To je zato što narodom upravlja sistem koji je sastavljen od 70 djelova. U naš svijet se spušta Jedinstvena Sila koja se razdvaja na 70 sila i svaka od njih upravlja u našem svijetu određenom strukturom, odnosno određenim plemenom, ili narodom. I zato u našem svijetu, u osnovi naše civilizacije, postoje 70 raznih naroda. Danas, naravno to je sve izmješano, i nije jasno gdje se ko nalazi, a tako ne treba da bude. Ne nalazimo se mi uzalud u novom Vavilonu, i taj novi Vavilon je spreman, tj bio je jedan narod, on se raspao, sad se on skuplja u novom Vavilonu i počinjemo da gradimo ispravnu tvrđavu.  

- Kažete sve se sabira u novom Vavilonu...

Lajtman: Novi Vavilon je kod nas danas globalno čovječanstvo...

- ...osjećaj naše zavisnosti jedan od drugoga...

Lajtman: Naravno...

- ...mi pravimo takav krug... samo da razlučimo, mi smo pali odozgo, sa Vavilona, jedinog naroda, ajmo tako reći...

Lajtman: ...pali, rasuli se po cijeloj zemlji...

- ...sad se skupljamo i podižemo do tog istog Vavilona?

Lajtman: Da, sada moramo razumjeti da nam je potrebno izgraditi ne tu tvrđavu, Vavilonsku tvrđavu, koju smo se trudili da sagradimo, sada kad smo se skupili svi zajedno, treba da gradimo hram. Hram je taj isti egoizam, samo što je usmjeren na ljubav prema drugome, na pravilno korišćenje. Uzimaj svo to kamenje, uzmi i radi. Odnosno u principu jedina razlika je u namjeri čovjeka - kako se ponaša prema sebi, prema ljudima, i prema Stvoritelju. 

- Možete li onako jednostavno da kažete šta je namjera?

Lajtman: Namjera je ono što diktira mojoj akciji, mojim mislima. Na šta mislim pri tome? Ne sama akcija – pomjeriti čašu, nego radi čega, koga... To je namjera. Namjera je zapravo ono što prati moju akciju. 

- Odnosno, ja sada pijem. Imam li pri tome neku namjeru?

Lajtman: Ako si povezan sa nekim, onda ima mjesta za namjeru. 

- Odnosno, ako mi je on nalio čašu vode...

Lajtman: ...ti ćeš to uraditi kao zahvalnost domaćinu, recimo, time što prihvataš taj čaj, time možeš iskazati ogromnu količinu svojstava, odnosa, međusobnu povezanost sa nekim, i nije važno šta si pri tome primio. Može biti neki napitak, neki dar, bilo šta, važno je da ti možeš nad time nešto razviti. Kabala zato i kaže, naš svijet je bezumno mali, ništavno mali. Ali zahvaljujući namjeri, ti možeš nad tim ništavnim malim svijetom postići ogromne Više Svjetove, jer ti je dovoljno, bukvalno ono što košta kopejku (ruski novac – manja jedinica od rublje). Odnosno, ako pravilno radiš sa onim koji daje, sa Stvoriteljem, možeš pri tome kreirati takve uslove, da si ravan Njemu. Ti si od Njega dobio taj mali svijet, i ako nad tim malim svijetom razvijaš povratno takav odnos ka Njemu, postaješ ravan Stvoritelju. A svijetić ostaje dolje, malim i ništavnim, kao mala tačka, ali ti si porastao u odnosu na nju, na nivo Stvoritelja.   

- Zato se kaže da je naš svijet kao malo zrno, kao mala tačka?

Lajtman: Da, i ne treba ništa više. A mi hoćemo da ga egoistično naduvamo. Ne treba naš svijet da razvijamo, nego našu namjeru. Ta namjera se gradi u odnosu na naše bližnje, od ljubavi prema bližnjemu, do ljubavi prema cijelom univerzumu, prema Stvoritelju, opštoj sili prirode.  

- Kada dođem do te ljubavi prema bližnjem, počinjem izlaziti iz sebe?

Lajtman: Osjećati van sebe. Odnosno, osjećam pravi svijet, ne svijet koji mi sada osjećamo, koji se osjeća u našim željama za sebe, drugo ništa ne osjećam. Kada ja mijenjam svoju želju na „od sebe“, ja počinjem osjećati sve sasvim drugačije. 

- Sledeća etapa je već da se podignemo na ljubavlju, na ljubav prema Stvoritelju?

Lajtman: Prema Stvoritelju, to je prema cijelom univerzumu, ka Višoj Sili. Stvoritelj i priroda je jedno te isto. 

- I ka tome trebaju svi doći?

Lajtman: Da.

- O tome govori nauka kabala, i o tome govori ova Knjiga.

Lajtman: Ova Knjiga govori o stepenicama, po kojima treba da se razvija svako od nas, da bi dostigli ovo.

- Dragi prijatelji, završavamo sa emisijom. Nadam se da ste vi, kao i ja, zadovoljni. Jedva čekam ove emisije, sa zadovoljstvom se pripremam za njih jer znam da ću postići još nešto što će mi pomoći da živim. U nadi da će nam pomoći da živimo, budite zdravi, do gledanja. Doviđenja.