TAJNE VEČNE KNJIGE - NOE - 6

Noa – 6 epizoda

-  Dobar dan dragi prijatelji. Produžavamo serijale emisije „Tajna vječne knjige“. Govorimo o Petoknjižju ili Tori, učimo čitati ovu knjigu.  Kao i uvijek, sa nama u studiju je dr. Mihail Lajtman. Dobar dan. Proučavamo poglavlje „Noa“. Sada praktično završavamo i došli smo do toga da se brod nasukao (zaustavio na obali) i Noa sa svojim sinovima i sa svim živim i neživim izlazi na kopno. 

Lajtman: Da, znači prošli su, ako govorimo o jednom čovjeku, sve želje unutrašnje, koje se nalaze unutar ovog broda, prošle su svoje „čišćenje“, duhovno podizanje, svoje ispravljanje i sada su spremne na to, sad već duhovno, da se dohvate ove zemlje, opet da je obrađuje, sadi na njoj, da bi ona donosila plodove, kako bi se razmnožavali i tako dalje, odnosno, opet dodavati ka toj želji koja se sad kod njih pojavila, želja za altruizmom, za davanjem i ljubavlju. Kada su bili na brodu, nalazili su se kao unutar majke, u majčinim vodama, oni su primili svojstvo Bina, svojstvo davanja, svojstvo ljubavi i sada izlaze na zemlju ka svojem egoizmu. Kod čovjeka se počinje pojavljivati egoizam i čovjek počinje sa njim da radi. Uz pomoć svojstva Bina koju je primio, sad se vraća svom egoizmu da bi imao šta da radi.  

-  Kako ja shvatam, čovjek je uvjeren da će on izdržati, da će moći primiti čiste plodove?

Lajtman: Normalno, imaće on poteškoća i to će trajati do samog kraja, do potpunog ispravljanja. 

- Ovdje je napisano da...

Lajtman: ...da je on poslao goluba i tako dalje, vranu, dvije sile uz pomoć kojih je shvatio da može da izađe. Slomio vrata, što znači „napravio prozor“, o tome smo isto pričali, da je morao da otkrije svoj nedostatak unutar Bina, iako je to svojstvo davanja, svojstvo ljubavi, ali nema sa čim da daje, sa čim da voli, zato izbija prozor, ajmo reći, pravilni okrugli otvor. Kroz taj otvor ulazi svjetlost, isto kao i na zidu kuće i o tome smo isto govorili, ulazi svjetlost. I uz pomoć toga može izaći iz svoje barke i početi da radi sa svojim egoizmom odnosno, sad zapravo počinje rad sa sobom, kako bi postao nalik Stvoritelju.

- Ovdje kaže: „Ovo su događaji iz života Noevih sinova, Shina, Hama i Jafeta. Posle potopa rodili su im se sinovi.„  Završava se sa: „Od njih troice, Noevi sinovi, od njih je nastalo stanovništvo cijele zemlje.“ Znači, rječ je o početku čovječanstva?

Lajtman: To znači da u čovjeku nije naše čovječanstvo, naše čovječanstvo se naseljavalo, razdvajalo, postojalo je prije nas. Odnosno, pošto se čovjek iskrcava na obalu (na zemlju) i primajući svojstva Bina, on se iskrcava na svojstva Malchut. Od svojstva davanja i ljubava,“iskrcava se“ na egoistična svojstva. Kao da se prizemljava. Zamisli, pred tobom je ogroman egoizam, egoizam koji sada treba da počneš da prerađuješ i da ga takvog spajaš svojoj novonastaloj altruističnoj želji. Znači, „prerađivati“, kako bi tvoja želja mogla stvarati nove duhovne želje. Spajanjem sa egoizmom i njegova prerada na altruizam, na taj način se podižeš na nivo egoizma sa kojim možeš da se spojiš. Sad se nalaziš na nultom nivou, dadao si sebi malo egoizma – na njegov nivo se podigao, pa dodaš još malo egoizma, pa se još malo podigneš i tako do nivoa Stvoritelja, pred tobom su 125 nivoa.  

- Kao i kad „lokomotivi dodaješ ugalj“ i voz ide naprijed?

Lajtman: Da, bez toga ne može da ide. Sinovi Noa, to označava njegov sledeći nivo, sa aspekta čovjeka, ja se sad nalazim u stanju Noa i podižem se na sledeću stepenicu. Na sledećem nivou on već ide na tri linije – Shin, Ham i Jafet. I sad ovdje među njima se pojavljuju svi mogući problemi.

- Tri linije u meni?

Lajtman: Među njima, među svojstvima koja su u meni nastaju problemi, a ja posmatram sa strane. Tora nas uči da gledamo sebe sa strane. Zato u njoj piše kao da je priča koja se dogodila nekom – da bi čovjeku bilo lakše gledati (vidjeti). Mi moramo shvatiti da se priča priča, postoje i takve predstave, npr. Japanski teatar Kabuki...

-  ...radost, tuga...

Lajtman: ...da, da, da, svaki od glumaca stavlja svoju masku i igra čovjeka i njegova unutrašnja svojstva. 

- Recimo, gledam na sebe, odnosno ja sam, ajmo reći ja sam tamo, i ja sebe gledam iz ove perspektive, šta se tamo dešava?

Lajtman: Da, naravno. Tako treba gledati, jer se onda ne susrećem sa svojim svojstvima sa kojima sam kreiran. To što je stvoreno u meni, nisam ja stvorio, zašto bi se onda ja sa njima poistovjećivao? Ja hoću da ih izvučem iz sebe, da ih istražujem napolje, i vidim na koji način ja mogu sa njima da upravljam. Tada dolazim na nivo Stvoritelja i ponašam se ka sebi samom kao prema mehanizmu koji treba ispraviti i tako dalje. 

- To liči na priče ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, koji su gledali sebe sa strane...

Lajtman: ...da, to je mnogo korisno.

- Mnogo korisno?  Čini se da bi sve trebalo biti dobro. Prošli su potopi, iskrcali se na zemlju i odjednom...

Lajtman: A zašto loše? Ništa loše ne postoji. Govori se samo o tim nivoima koje mi moramo da prođemo. U svakom od nas postoji cijeli put o kojem govori Tora. Od Noa do Vavilona, od Vavilona do Egipta, iz Egipta izlazak u zemlju Izraela, u principu, problemi, problemi, problemi. Cijelo vrijeme samo problemi. I to jeste put čovjeka. Njemu se priča kakve on ima želje, šta će biti sa njim ako on ne bude ispravljao te želje i ako ih ne bude ispravljao ići će putem stradanja. Ako ih bude ispravljao, kretaće se lagano i konfortno. Ali o tome se ne govori 

- Gdje to piše? Zašto nam se to ne kaže?

Lajtman: O tome se ne govori jer je to tvoja slobodna volja, oćeš li ispavljati ili ne, to nije poznato unaprijed nikome, nikome, pa čak ni Stvoritelju. U tome je apsolutna sloboda volje čovjeka. I zbog toga sva Tora, Biblija, svi proroci, sva sveta pisma, sve o čemu oni govore, a oni govore uvijek o takvim problemima, stradanjima, prokletstvima, generalno strašne stvari. Ali svi govore samo o jednom – o silama prirode koje će te tjerati i gurati ka cilju. A ako ih možeš kompenzovati, ako ih unaprijed možeš omekšati, ići prije, ne čekajući te udarce, samo izvoli. To je isto kao kad roditelji govore sinu „Hoćemo od tebe da napravimo doktora, profesora, nije važno koga, Ajnštajna, velikog muzičara...

-  ... to je strašno...

Lajtman: ...da to je strašno, ja znam po sebi, znači „Znaj i imaj u vidu šta je ispred tebe. To je cilj, i ti trebaš uspjeti u njemu i biti takav i gledaj šta smo za tebe smislili.“

- I tu počinje časovi violine. Objasnite mi ipak zašto nije opisan taj „srećan“ put?

Lajtman: Zato što svako ima svoj individualni. Sve što je napisano u Tori je generalno za svakog, za sve je jedan isti put, nije važno ko je čovjek i šta je. Svi imaju jedan isti put, odnosno za sve postoje iste sile koje će ga tjerati naprijed, ka cilju stvaranja. Ali, koliko će svako od nas moći da se kreće omekšavajući taj put, zastajući, kao pametno dijete ne ono tvrdoglavo, uporno, to zavisi već od svakog od nas. Zato o tome niko ne može da piše. Nama se daju zakoni prirode. Evo egoizam i evo sila prirode koja će ga ustremljavati naprijed i neminovno dovesti ka kraju, za određeno vrijeme, za 6000 godina. Svakoga će dovesti, bez izuzetka. A tvoje učestvovanje u tome je nepoznato.  

- A mi smo tvrdoglavi?

Lajtman: Mi smo jako tvrdoglavi, a sve se svodi na to koliko mi ulazimo, koliko izučavamo, koliko čitamo,  i govoreći o tome mi utičemo na sebe. Mi sebe iznutra pripremamo. Ostajemo tvrdoglavi, ali negdje u nama se već pojavljuje saglasnost, shvatanje. I ta saglasnost sa tim putem, unutrašnje shvatanje neophodnosti, ono utiče na nas i mnogo „omekšava“ našu sudbinu. Tako da je to korisno. 

- Ljudi su izašli na zemlju i dalje govori o već poznatoj stvari:  „Cijela zemlja je imala samo jedan jezik i iste riječi. Dok su ljudi išli prema istoku, otkrili su jednu ravnicu u zemlji Senar i tu su se naselili. Tada su jedni drugima govorili: „hajde da pravimo cigle i da ih pečemo.“ 

Lajtman: Odnosno, oni su smislili svoje metode. Uzdizanja, izgradnje... Čovjek osmišljava sopstveni način uzdizanja. 

- Ne priroda?

Lajtman: Ne priroda. Cigle umjesto kamenja, smola umjesto gline, odnosno ja sam stvaram te stepenice na koje želim da se popnem. To već nije karakteristično za životinje, samo za čovjeka. Životinja ne kreira oruđe i materijale od kojih će da kreiraju svoj dom. Recimo, poznato nam je da ptice grade gnijezda itd, ali ga grade iz postojećih djelova. A čovjek se razlikuje u tome što on stvara te djelove i to je jako duboko filozofsko shvatanje – razvoja čovjeka, jer on zna i razumije šta i zašto on mora to unaprijed da stvori. A životinjski nivo, oni o tome nemaju predstavu.  

- Zatim su rekli:  „Sazidajmo sebi grad i kulu kojoj će vrh dopirali do nebesa da bi smo sebi stekli slavno ime i da se ne bismo rasijali po svoj zemlji.“

Lajtman: Odnosno, pojavljuje se takav egoizam kod čovjeka koji govori o tome da „Ja treba da izgradim sebe, svoju tvrđaju do nebesa“. Svojim razumom, svojim egoizmom, svojim trudom, ja sve to mogu da uradim. I ja ću se raširiti po cijeloj zemlji, ali ja ću se raširiti zato što sam silan, nalazim se u centru. Moja tvrđava je do neba, i u mom razumu i shvatanju ja uključujem svu prirodu, suštinu i stvaranje. Znaš za one tvrdnje koje smo nekad slušali da je čovjek krivac prirode, da prirodu treba potčiniti čovjeku...

-  ... vrlo gordo (ponosno)?

Lajtman: Da, jako gordo. Da se život sastoji od materije i tome slično, a mi smo iznad svega toga. Eto taj egoizam on je materijalističan, dobar, kapitalističan... 

-  ...progres?

Lajtman: Da, on se u to vrijeme već rađa kod čovjeka, već na tom nivou. Ne govorimo o unazad 5000 godina, govorimo o našem unutrašnjem duhovnom razvoju, tako se kod čovjeka i javlja odmah osjećaj tog egoizma. „ Ja sam hocu da stignem do cilja, ja sam spreman, ja sam umijem, mogu, podignuću se gore do neba i pokriću sa sobom cijeli egoizam kao zmija“. Kada zmija guta nešto ogromno, tako ću i ja progutati tu zemaljsku kuglu i pri tome ću se podići do neba. To i predstavlja zmija, zmija – naš egoizam, to jeste naše svojstvo. Prvi put se tada i pojavljuje.  

- Recite mi molim Vas, ja sve shvatam, samo mi objasnite ovo - ljudi su prošli vrijeme potopa, odnosno u njima se otkrilo duhovno...

Lajtman: ...govorimo o ljudimo koji su istorijski postojali?

-   Ne govorimo o ljudima, nego imamo osjećaj duhovnog...

Lajtman: ...o kabalistima koji su prošli kroz sve to. O kome govoriš? Govoriš li o tome što je bilo u materijalnom svijetu, o pokoljenju koje je prošlo, i sve te istorijske stvari o kojima postoje knjige. Postoje knjige koje o tome pušu, knjiga Flavija, Midrash Rava „Veliki kometar“ i još mnogo knjiga, to su poznate stvari. O čemu govoriš? Ili istorijski, ono što se događalo na površini zemlje ili o tome što se događalo u svakom kabalisti koji je prolazio kroz te etape unutar sebe ili o tome šta je pred nama takođe, pred budućim kabalistima, stoji isti taj proces?

- Ajmo da pogledamo nekoliko stavki. Istorijski ćemo ostaviti za sada, ajmo o tome šta se događalo sa kabalistima. Dogodio se taj osjećaj duhovnog, i odjednom se pojavljuje ta želja kod čovjeka da gradi tu tvrđavu, da se suprostavlja onom što je vidio... 

Lajtman: Odjednom zbog njegovih velikih pobuda, posle broda, posle svega odjednom bum i pada u svoj egoizam. „Ja moram da ovladam time, ja moram da se izdignem, ja sve moram“... 

-   ...a duhovna pamet, sve ono dobro što je osjetio? 

Lajtman: Kod čovjeka takvo nešto ne postoji. Čovjek nema pameti. Čovjekom rukovodi želja. A pamet i misli generalno, razum, on postoji samo da bi realizovao želju. Nikako drugačije. Sva moja svojstva koja imam, sva stremljenja, sve teorije... Sve je to kao, ima jedna priča o mačkama koje su izdresirali, naš drugar Okoločov – znaš ga – on dresira mačke. Govori se o tipu koji je dresirao mačke i htio je svima da pokaže da su kao ljudi. Obukao ih je u konobare, i oni su nosili zakuske ka stolu i tome slično. I jedan, znajući o tome, otvori tabakeru u kojoj je bio miš i pusti miša. Odjednom sve mačke baciše svoje poslužaonike, zaboravivši na sve i potrčaše za mišem. Šta hoću da kažem? Ako se pojavljuje istinita, prirodna želja, čovjekov um sa svim što je naučio, sa svim moralnim načelima neće moći ništa protiv nje. Čovjek pada momentalno. Vidimo veliki ljudi i odjednom zastava u rukama sa izbečenim očima, postaju marionete. Mi vidimo to, razni fanatici. Jednostavno želja koja se realizuje zanemaruje sve prošlo, svo vaspitanje... Na primjer Englezi, jednom sam bio u Londonu, bilo je ljeto +35 stepeni, to je za njih ubistvo, nisu navikli još uzimajući u obzir vlagu... Oni su svi uglađeni, još sam ja bio u takvom dijelu gdje su svi tip top, odjednom se raskopčaše, u šorcevima, kao da se nalaziš na Izraelskoj pijaci. Sva engleska pedantnost pade u vodu. Sve gluposti. 

-  Ja hoću samo da dodam, pomenuli sve „Veliki Komentar“, o tome malo ko zna, od naših gledalaca...

Lajtman: To je knjiga koja se tako naziva, napisana od Rava Midraš... 

-  ...njoj se takođe može vjerovati kao i... 

Lajtman: ... svemu drugome, ona je napisana od strane velikih ljudi, otprilike u isto vrijeme kad i Vavilon. Govori nam o drevnom Vavilonu, Nimrodu, kako se gradila tvrđava, o svemu što se tamo dešavalo o mnogim generacijama koje su živjele u to vrijeme, o plemenima i gdje su se nalazili, kako su gradili tvrđavu. Detaljno je opisano kakva je bila, opisana je takođe kod drevnih grka, iz pokoljenja u pokoljenje. Ona se opisuje i kod Flavija, da je detaljno izmjerena – 90 lakata, 60 lakata, koliko ih je imala, da je imala 7 spratova, da je na vrhu bilo posebno mjesto za prinošenje žrtava itd. Nije to bila baš jednostavna izgradnja, čak i ako se uzme u obzir moderna tehnologija, bilo je jako teško napraviti. Savremena tehnologija može sve to da napravi, ali u to vrijeme, sa sredstvima koji su oni imali to je bilo... 

- Hoću baš odatle da uzmem mali pasus da pročitam našim gledaocima da i mi osjetimo šta se to događalo. „Građenje tvrđave je bio gigantski zahvat jer u zemlji Vavilona nije bilo kamena, ljudi su izumili novi građevinski materijal. Oni su prekli glinu u peći i dobijene cigle bi koristili umjesto kamenja“. 

Lajtman: To je takođe jako duboka stvar. Kamen se naziva „lev ha even“, odnosno to je posebno egoistično stanje koje praktično nije uništivo, koje se ne može ispraviti. On postoji takav od prirode i on jednostavno - postoji. Pričaćemo kasnije o tome zašto se lomi kamenje i on njega pravi beton, savremena stvar. O tome ćemo kasnije. 

- Kamen se stavlja po strani, sa njim se ne radi?

Lajtman: Radimo, mi ga oblikujemo, koristimo ga ali samo spolja. Kod njih toga nije bilo, oni su morali iz svog egoizma da stvore nešto što će ih podići do neba. I oni su taj svoj mali egoizam pekli, kompresovali tako da bi od njega stvorili ciglu. „Lev ha even“ to egoistično svojstvo koje je nepromljenljivo i na njemu mogu da se podignu. Obično čovjek tako ne djeluje, jer sva ta svojstva pripadaju duhovnoj sili, zato u svakom malom djelovanju se može vidjeti zašto je ono izazvano kod nas, i šta nam se na kraju daje radi napredka. 

-  „Cigle su se stvarale kao same od sebe. Kada bi ljudi stavljali u red jednu ciglu, otkrivali su u zidu dvije cigle. Kada su stavljali dvije cigle, u zidu su se pojavljivale četiri cigle.Tvrđava je rasla i rasla i uskoro je postla toliko visoka da je bila potrebna godina da se popne na vrh. Na tvrđavu su vodila dva velika stepeništa, jedno sa istočne strane a drugo sa zapadne.“

Lajtman: Možda ćemo objašnjavati to kad budemo govorili o izgradnji hrama. Možda ćemo tada shvatiti  ovu tvrđavu i hram i piramidu i uporedićemo među sobom te građevine, zašto čovjek na taj način podiže žrtvenik ili svoje uzdizanje, svoj triumf – egoistički ili altruistički, zašto na taj način to radi, koja je razlika u izgradnji, odnosno u cjelokupnosti želje koja obrazuje ovu građevinu. 

- Htio bih da se vratim našoj grešnoj zemlji i odmah mi padne na pamet Amerika. Amerikanci imaju moto „Uradi sam sebe“. On zvuči kao ovo „Izgradi kulu“. I rastu te tvrđave i cijela Amerika koja se izdigla od različitih naroda koji su govorili engleski. Šta su oni hjteli, da izgrade tu tvrđvu, žele li još uvijek da je izgrade, možemo li o tome pričati?

Lajtman: U principu da, sa jedne strane, sa druge strane Americi se posrećilo. To naravno nije slučajno. Ona se u početku smatrala kao pristanište (mjesto gdje se prima) za one koji bježe, za njih i raznih. Praktično, to što je vladalo Amerikom, bilo je idealistički početak. Mi moramo pokazati cijelom svijetu novo ustrojstvo, novi svijet u odnosu na Evropu, staru, konzervativnu, koja se nalazi unutar zastarjelog egoizma, šovinizma, nacionalizma, raznih religija i u svakoj religije desetina varijacija... Sve to zajedno. Suprotno od Evrope,  oni žele da stvore sve obratno. Osim crnaca, oni su jako brzo prošli taj put. Rat izmđu juga i sjevera je bio rat izmedju bjelaca, za oslobođenje, da ne bi bilo ropstva, pri čemu je taj anglosaksonski način života, dao im mogućnost slobode, bilo kome i svima. I danas mi vidimo koliko u Americi ima različitih mogućnosti i ti sami Anglosaksonci, oni isti koji su gradili Ameriku, dali su mogućnost svim ostalima da se uzdižu, učestvuju i zauzmu ključne pozicije, pogledaj naprimer...  

-  ...crni predsjednik?

Lajtman: Ne samo crni predsjednik, glavni sudija, tužilac, na ključnim pozicijama se nalaze italijani, španci, i crncni i drugi. U većini gradova Amerike danas su gradonačelnici crnci. I to su poznati kao odlični rukovoditelji i administratori. Koja država bi mogla pokazati takvu mogućnost da brzo prođe te razvojne etape? Rusija i dan danas nije izašla iz feudalizma. U njoj još uvijek postoji odnosi koji su važili za vrijeme vladavine Ivana Groznog. Da svakom možeš otkinuti nos i zakopati u zemlju. Gdje je moguće tako nešto u Evropi ili u Americi? 

- Htio sam da Vas navedem da napraviti paralelu izmedju Vavilonske tvrđave i Amerike. 

Lajtman: Ja sad govorim o pozitivim stvarima. Vavilonska tvrđava je dala mogućnost ljudima da se spoje. I dok su gradili Vavilonsku tvrđavu oni su bili egoistično spojeni. Kada su je izgradili, i kada su dostigli nebo, tek su tada shvatili, na kraju rada, koliki su zaista egoisti i koliko se mrze međusobno. I odjednom, dostignuvši taj vrh, to se danas dešava i sa Amerikom, sa cijelom našom civilizacijom, dostignuvši taj vrh, mi otkrivamo da smo zapravo sagradili sebi grobnicu, Egipatsku piramidu. I na kraju, svi se uništavamo, raseljavamo. Tamo je postojala mogućnost da se pobjegne jedan od drugog, da ne budeš u kontaktu sa drugim, kao u porodici, da se razvedeš. Danas, šta danas da radim, kuda da odem od tebe? To je danas katastrofa. Ruši se naša piramida, ona se pretvara u egipatsku piramidu, grobnicu i ona može da sahrani pod sobom sve nas. 

-  Uživamo da pričamo sa Vama i završimo na optimističnoj noti. Nažalost, moramo završiti našu emisiju. Nastavićemo da govorimo o Vavilonskoj tvrđavi. Pred nama je dobar, interesantan dio.  Dragi gledaoci, završavamo emisiju. Takva je Vavilonska tvrđava, takav je naš svijet. Govorićemo o tome i dalje u sledećim emisijama. Do gledanja.